Društvo u kojem nema siromaštva jest ono koje ima najplemenitija načela. (Platon)

Vlasnici INE su Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš, Ivan Čermak, Slavko Linić i mnogi drugi !

Slikovni rezultat za Ljubo Jurčić prodaja MOL INA

Ljubo Jurčić dobro zna Ustav i što je pretvorba i privatizacija, zašto je onda potpisao ugovore ?

Državni službenici, dužnosnici, Saborski zastupnici, članovi vlade, imaju od nas građana mandat na izborima upravljati jer oni nisu vlasnici imovine. Vlasnik imovine se ne postaje pobjedom na izborima. 

Prvi provedbeni tim za prodaju INE

Tada su provedbeni tim tog privatizacijskog projekta činili: Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan Čermak.

Osim toga, Valentić, Vedriš i Čermak, ciljano su osnovali naftna poduzeća koja su trebala sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih udjela INE, kako bi njihov ruski partner, potajno preuzeo veliki, kontrolni paket dionica.

S tom su svrhom nastala poduzeća: NIVA petrol d.d. i CRODUX d.d., u vlasništvu Nikice Valentića i Ivana Čermaka. Između 1997. i 1999. godine preko ta dva poduzeća izvlačen je novac iz poslovnih banaka, s izdvojenih računa pojedinih banaka, posebno iz Dubrovačke banke, kako bi se osigurala financijska zaliha s kojom su kasnije trebali sudjelovati s Rusima u kupnji INE.

Iako su dobronamjerni informatori više puta pokušali upozoriti predsjednika Franju Tuđmana o ovakvim aktivnostima “Gregurićevog klana”, dotok informacija pokojnom predsjedniku spriječavao je osobno Hrvoje Šarinić.

Šarinić je prikrivao izvlačenje novca iz banaka

Tako je i tijekom 1998., Šarinić naredio veliku operaciju prikrivanja izvlačenja novca iz Dubrovačke banke, preko Čermakovog poduzeća CRODUX. O tomu svjedoči i dopis Hrvatske narodne banke, koji je Šariniću 25. ožujka 1998. uputio Slavko Tešija, tadašnji direktor Direkcije za kontrolu provedbemjera monetarne i devizne politike. Dopis upućen osobno na Šarinića, kao predstojnika Ureda Predsjednika Republike, nosi oznaku “strogo povjerljivo”.

Iz dopisa je jasno vidljivo kako je samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke izvukao 102 milijuna 377 tisuća kuna, 29 milijuna (tadašnjih) njemačkih maraka, 16 milijuna 250 tisuća američkih dolara, i to do 31. prosinca 1997.

Predsjednik Tuđman nikada nije dobio na uvid ovo tajno pismo, a za kasnije uništavanje sporne dokumentacije zajednički su se pobrinuli Šarinić, Mateša i bivši guverner HNB-a Marko Škreb. Kasnijom prodajom CRODUX-a Čermak je uspio izbjeći policijsku i istragu Ministarstva financija nad ovim sumnjivim financijskih operacijama, iako nikada nije do kraja razjašnjeno je li Čermak uistinu prodao svoje naftno poduzeće ili se radilo o fiktivnim ugovorima i prikrivanju vlasništva. Danas je Čermakovo poduzeće Tifon jedno od glavnih poduzeća za uvoz, izvoz i distribuciju nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj.

Veze s ruskom mafijom

Gregurićev tim pripremio je privatizaciju INE mađarskom MOL-u, u kojem prema tvrdnjama FBI-a i CIA-e veliki poslovni udio ima “mafijaška grupacija koju vodi šef moskovske mafije Semjon Mogiljevič”. Tijekom istrage u Mađarskoj 2000. godine, američki FBI je utvrdio povezanost vlasničkog kapitala MOL-a koji glasi na investicijske fondove s ruskim ”mafijašem” Mogiljevičem, o čemu je FBI-evim istražiteljima svjedočio i tada zaštićeni svjedok Dimitrij Zemjanov, inače zaposlenik mađarskog MOL-a u Budimpešti.

Iza MOL-a stoji ruska mafija?

Zemjanov je osobno Amerikancima svjedočio o poslovno – financijsko – vlasničkim vezama ruske mafije s MOL-om, tvrdeći kako “iza MOL-a stoji moćna ruska mafija”, te je dodatno istražiteljima pojašnjavao poslovnei financijske veze MOL-a i INA-ine mađarske podružnice, Inter – INE u Budimpešti, kojom je upravljao Jasminko Umičević. FBI je utvrdio, tijekom petogodišnje istrage, samo neke puteve Mogiljevičevog mafijaškog novca kojim je sudjelovao u financijskim operacijama uEuropi i svijetu, posebno u Mađarskoj. Istraga ih je odvela do financijske mreže Bank of New York, gdje je Mogiljevič “imao svoje ljude: Natašu Kagalovski i Lucy Edwards”. Da se ne radi o “običnim” bankarskim službenicama dokazuje i činjenica kako je suprug prve Konstantin Kagalovski godinama bio ruski predstavnik pri MMF-u u Washingtonu, dok je Peter Berlin, Lucyn suprug bio direktor Mogiljevičeve ruske tvrtke Benex, koja je surađivala s YBM Magnex iz SAD-a. Istraga je proširena i na švicarskog bankara Brucea Rappaporta, vlasnika Inter-Maritimea i dioničara Bank of New York, te moskovsku banku Menatep u vlasništvu Mihaila Hodorkovskog, za koju je FBI utvrdio kako “predstavlja kanal preko kojega otječe ruski mafijaški novac na Zapad”. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u financijske operacije u Hrvatskoj. Preko te mreže Amerikanci su razotkrili i upletenost “Gregurićevog klana” u poslovno – financijske veze s ruskom mafijom.

Novac iz INE na tajnim švicarskim računima

INA-ini djelatnici su, po nalogu tadašnje uprave INE, Šterna, Mateše i Valentića transferirali novčane iznose iz INE na izvdojene račune u Švicarskoj, za što je izravno bio zadužen INA-in riječki izvršni direktor Franjo Šoda, uz pomoć Roberta Ježića, zaposlenika tvrtke BMS (Belgian Marketing Service), koja je za INU obavljala upitne poslovne transakcije i transferirala novce na tajne švicarske račune bivših članova Nadzornog odbora INE. Osim toga, Štern je novac iz INE izvlačio ugovarajući fiktivne poslovne INE s inozemstvom preko svojegpoduzeća Trade Consulting iz Graza. Zanimljivo je i da je Štern biozastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi, od koje je INA kasnije(pod vodstvom Šterna) kupila ruska naftna polja “bijele noći”, za koja je plaćeno 19 milijuna američkih dolara za samo 50% vlasništva. Rezultat toga Šternovog posla su veliki INA-ini gubitci, a postoje tvrdnje da je Štern ta polja kupio kako bi kasnije bila prodana ruskoj mafiji, koja ih nije mogla izravno kupovati od Amerikanaca. U fiktivne poslovne operacije Davora Šterna, kojima je izvlačen novac kako bi se kasnije sudjelovalo u privatizaciji INE, bilo je uključeno i poduzeće Trade Concept Limited. Štern je s tom tvrtkom surađivao još u Moskvi, a njezini su vlasnici “skupina ruskih poslovnih ljudi” na čelu s Leonidom Lebedjevom. Prema raspoloživoj dokumentaciji, čini se da je matična tvrtka pod tim nazivom registrirana na Islandu, a njezin je direktor (kojeg su postavili ruski vlasnici) bio Šternov sin Danijel Štern. 1997. Šternovog sina zamijenila je na mjestu direktora ruska državljanka Maria Khairova Budiselic. Cijeli taj “ruski poslovni krug” formiran je godinama kako bi preuzeo “vitalne naftne centre u Europi i Sredozemlju”. Osobno prijateljstvo ruskog mafijaša Mogiljeviča i Franje Gregurića, početak je projekta privatizacije INE, samo su morali lukavo odabrati model, na koji će način provesti i ostvariti taj posao. Dugogodišnja suradnja “Gregurićevog klana” sa Slavkom Linićem, omogućila je prije dva tjedna konačno sklapanje ugovora o prodaji INA-inih dionica.

Nakon smjene vlasti i odlaska Davora Šterna iz INE, nitko nije shvatio da se zapravo radi o dobro režiranoj predstavi za javnost. Naime, u veljači 2000., održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. Obzirom da je s vremenom prodaja INE izravno Rusima postala u Hrvatskoj nepopularna, odlučeno je da će se cijela priča odigrati s mađarskim MOL-om, u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju značajan vlasnički paket. Ljubo Jurčić, koji je kasnije stigao u Vladu samo je slijepo slijedio upute Ivice Račana, koje je Račanu pripremio njegov potpredsjednik Linić, svjestan da će ovom igrom zaraditi milijune.

Tko je opljačkao 23 milijarde dolara Hrvatima ?

I HDZ i SDP i Uskok i sve Vlade znaju sve o pljački INE !

Inina nalazišta ugljikovodika u Siriji vrijede minimalno 25 milijardi dolara i unatoč tome prihvatio je procjenu vrijednosti cijele INE na bagatelne 2 milijarde dolara. Mađarski partneri za sebe su obavili dobar posao i pokazali se kao dobri trgovci. Umjesto 6 milijardi dolara, 25% udjela INE platili su tek 505 milijuna dolara.

S. Kadija: Ina je tajila pronalazak izvora vrijednih 23 milijarde dolara

Nije točno da se prije prodaje Ine nije znala vrijednost nalazišta u sirijskoj pustinji. Tvrdi to Stanko Kadija,umirovljeni geolog, koji je na sirijskim nalazištima proveo šest godina.

S. Kadija: Ina je tajila pronalazak izvora vrijednih 23 milijarde dolara
Stanko Kadija, jedan od geologa koji su otkrili bogate rezerve u Siriji

Nevjerojatni događaji zapleću se već desetak godina oko Ine.Potpuna je zagonetka i medijsko prešućivanje priče u kojoj se vrti dvadesetak milijardi dolara. Još 2002. znala se prava vrijednost nalazišta na poljima Jihar, Al Mahr i Palmira. Izvještaji su iste godine poslani u Naftaplin i Ininu centralu u Zagrebu. Kao da nisu. Tko zna što će se otkriti na suđenju bivšem predsjedniku Vlade, ali je sasvim jasno da je za hrvatske političke elite vrijednost nalazišta u Siriji i dalje pravi misterij. Možda su baš zato uveli sankcije Siriji natjeravši Inu na povlačenje.Sumnjiva privatizacijaNaime, državni odvjetnik Mladen Bajić raspolaže saznanjima da je netko prešutio informaciju o bogatom otkriću, a pustio ju tek nakon što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu Ine, čime je državna naftna kompanija prodana ispod stvarne cijene. Vrijednost Ininih rezervi u Siriji tada je bila procijenjena na 23 milijarde dolara, a četvrtina cijele Ine prodana je MOL-u za 505 milijuna dolara.

Geolog Stanko Kadija u to se vrijeme nalazio na Ininim bušotinama u Siriji, gdje je radio kao Inin nadzornik za geologiju. Prije toga, od 1974. godine za Ina-Naftaplin radio je kao operativni geolog, tj. pratio je izradu bušotina na kopnu i moru, a zatim je u Sektoru istraživanja radio na interpretaciji seizmike u Dinaridima i podmorju Jadrana. Nakon što je prije dvije godine otišao u mirovinu, odlučio je otvoreno progovoriti o događajima u sirijskoj pustinji, povijesnom otkriću i sumnjivoj privatizaciji.

Bili ste među onima koji su sudjelovali u Ininom najvrednijem projektu, pronalasku nafte u Siriji.  Kako je tekao proces istraživanja? Zašto se išlo tamo?

Ina-Naftaplin, kojeg danas, nažalost, više nema, bio je najjača kompanija srednje Europe, nositelj privrede nekadašnje Jugoslavije i jedan od osnivača današnje Ine. U jednoj tako dobro ustrojenoj firmi, a tada je Naftaplin to bio, točno se znalo tko pokriva koje područje u proceduri istraživanja i proizvodnje. Tehnološki i projektni temelji svega što se danas radi bili su postavljeni u razdoblju od 1996. do 1998. To su bile godine kada je cijena nafte bila između 5 i 8 dolara pa su pripreme za svaki korak projekata bile vrlo temeljite.

Tada su, primjerice, uvedena masivna snimanja 3D seizmike, nabavljena je najsuvremenija tehnologija za modeliranje podzemlja, provedeno je školovanje naših mladih kadrova u vodećim svjetskim naftnim kompanijama, a čak su zapošljavani prijeko potrebni stručnjaci iz svjetskih tvrtki. Sve je to rađeno da bi se uhvatio priključak sa svijetom. Naravno, rukovodioci su odredili ciljeve i strategiju te put kako ih ostvariti. Osnovno nam je bilo odrediti područja u svijetu koja možemo financijski pokriti, slijedom čega je kao strateški prostor izabran Mediteran – Libija, Egipat i Sirija.

Sirija je odabrana kao broj 1 za istraživanje. Tamošnje područje u kojem smo namjeravali tražiti naftu proglašeno je potpuno neperspektivnim. Zbog toga je ulaz na taj prostor bio iznimno jeftin, jeftiniji od alternativa. Da ondje nema ničega poručivale su nam i same kompanije koje su tamo već radile. Međutim, naše su spoznaje bile potpuno drukčije. Mi smo vjerovali da ondje nečega ima. Naša samouvjerenost, stručnost i iskustvo bili su veliki plus. Danas možemo reći da smo bili sami protiv svih, i kod kuće i vani, no da smo pobijedili!

U sektoru istraživanja bivšeg Ina-Naftaplina 1996. je donesena odluka da projekt Sirija dobije budžet za 1997. godinu. Novac je odobren za predistražne radnje i izradu Studije opravdanosti istraživanja, zajedno s izradom elaborata o potencijalnim rezervama ugljikovodika. Malo prije toga, 25. siječnja 1996., potpisan je ugovor o povjerljivosti (Confidentiality Agreement) s američkom kompanijom Trans Global Petroleum o zajedničkom ulasku u Siriju. Ta nam je kompanija trebala osigurati podatke i poslovne kontakte u Siriji u roku od dvije godine. U studenom 1997. godine ekipa stručnjaka iz Sektora istraživanja završila je studiju i elaborat. Projekt Sirija dobio je dozvolu i novac za 1998. Prema mojim saznanjima, istražno je razdoblje bilo četiri godine i za njega je bilo predviđeno 20 milijuna dolara.

U lipnju iste godine potpisali smo ugovor o podjeli dobiti i troškova (Production Sharing Agreement) sa sirijskom nacionalnom kompanijom SPC. Međutim, 23. siječnja 1998. Ina je raskinula ugovor s američkim Trans Globalom, i to samo dva dana prije njegova isteka, te sklopila novi sa sirijskom tvrtkom Ganama. U veljači 1998. godine američka kompanija zaprijetila je tužbom i naknadom od 5 milijardi dolara! Taj je iznos izračunat iz naših potencijalnih rezervi koje su dane u elaboratu. Uz rezerve od 80 milijuna tona nafte i vjerojatnost otkrića od 43 posto, ukupna vrijednost naših rezervi bila je procijenjena na 23 milijarde dolara.

Je li u to vrijeme mađarski MOL, današnji suvlasnik Ine, također bio prisutan na tom području u Siriji?

Da, MOL je radio na dva bloka istočno od našeg, ali su oni neuspješno završili svoj istraživački izlet 1998. godine nakon izbušene tri negativne bušotine. Po mojim informacijama iz Sirije, koncesiju su napustili na nekorektan način i time se trajno zamjerili domaćinu, tj. sirijskoj vladi,
što može, uz ostalo, biti još jedna otegotna okolnost za poslovanje Ine u Siriji.

Ina je privatizirana 2003. Koliko je bušotina izbušeno i s kakvim uspjehom u otkrivanju nafte i plina prije nego što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu?

Da bismo sa Sirijom uopće potpisali ugovor o podjeli dobiti i troškova, morali smo procijeniti potencijalne rezerve, tada neotkrivene, te vjerojatnost njihova otkrića. Naša je obveza bila i napraviti tri bušotine. Procijenili smo da se ondje nalazi 80 milijuna tona ekvivalenta nafte (nafta i plin, 1 kubični metar plina = 1 milijun tona nafte) uz vjerojatnost otkrića 43%. Rezerve smo otkrili 2002. s tri bušotine napravljene na tri polja. Nakon prve bušotine Jihar-1, tijekom 2002. izbušene su još dvije, Al Mahr-1 i Palmyra-1. Obje su bile pozitivne s odličnim rezultatima tijekom testiranja.

Na taj su način, u samo jednoj godini, izbušene tri bušotine na koncesiji bloka Hayan i sve su bile pozitivne. Najvažnije je da su time zapravo otkrivena tri nova polja, što se rijetko događa u naftnom biznisu. Ta otkrića izazvala su dosta pozornosti u svjetskim naftaškim krugovima, ali ne i kod nas. Vijest o tome nije objavljena čak ni u Ininom glasniku. To je kao da reprezentacija osvoji jedno od prva tri mjesta na europskom nogometnom prvenstvu, a o tome nitko ništa ne napiše i ni na kakav način ne obilježi.

Kakva je bila atmosfera među radnicima na radilištu, jeste li barem vi obilježili otkriće?

Nakon takvog uspjeha obično se na terenu, a i u upravi, napravi velika fešta. Možete zamisliti ekipu projektanata i njihovih kolega bušača na radilištu, koji mjesecima rade u ekstremnim uvjetima u pustinji, udaljeni od svojih domova, i onda ostvare rezultat u koji nitko drugi nije vjerovao. Čak ni rukovoditelji Ine nisu bili uvjereni u uspjeh, Siriju su smatrali “pušionom”. No, prvi put nije bilo nikakve proslave. Bili smo zaprepašteni. Štoviše, djelatnicima je bilo zabranjeno davati bilo kakve informacije o otkriću. Uvjeren sam da su se neki rukovoditelji Ine dobro snašli i osigurali buduće pozicije prodajom povlaštenih informacija.

Kada su one javno objavljene?

Koliko znam, komercijalno otkriće u Siriji objavljeno je potkraj 2004., dakle nakon što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu Ine. Po proceduri kako se to radi u ostalom dijelu naftaškog svijeta, ono nije ni tada službeno proglašeno. Svakom ulagaču bitno je vrijeme povrata ulaganja, pa se već godinu i pol nakon otkrića proizvodi punom parom, no ni to se nije dogodilo u našem slučaju.

Gdje je puknuo lanac

Tko je sve mogao znati za otkriće u Siriji?

O kvaliteti otkrića najviše je znao MOL jer je njegova tvrtka Geoinform izvodila za nas završna elektrokarotažna (EK) mjerenja kojima interpretatori EK-dijagrama mogu dati odgovore na sva pitanja vezana uz stijene, sve njihove fizikalne, kemijske i mehaničke karakteristike, sadržaj i vrstu fluida te mnogo drugih podataka. Osim u MOL, otkriće plina tijekom bušenja preneseno je s bušotine Jihar-1, putem dnevnog geološkog izvještaja, Ininoj upravi u Damask, a odatle u Ina-Naftaplin direktoru Sektora istraživanja, koji o svemu obavještava kolegij izvršnog direktora, a on pak prenosi informacije upravi i Nadzornom odboru kompanije. To je standardni način prijenosa informacija. Je li ovaj lanac prekinut i gdje, meni nije poznato.

Prema mojim saznanjima, informacija o otkriću na tim bušotinama stigla je do izvršnog direktora, a mogu sa sigurnošću reći da on nije prešutio pohvaliti se takvim rezultatima jer se radi o osobi “starog bušaćeg kova”. U Ina-Naftaplinu se točno znalo tko komunicira s medijima i tko iznosi određene informacije. To je tada bio ured izvršnog direktora. Bilo bi zanimljivo analizirati karijeru i imovinu odgovornih za (ne)objavljivanje vijesti, u razdoblju od 2001. godine do danas. Zgodna tema za istraživačko novinarstvo.

Lani je u jednom intervjuu Ante Samodol, tadašnji predsjednik Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa), rekao kako postoje ozbiljne naznake da je MOL imao povlaštenu informaciju prilikom kupnje Ine 2003. Državni odvjetnik Mladen Bajić obaviješten je o tome?

O pravilnosti poslovanja velikih i malih brine se državni odvjetnik. Smatrao sam da mi je bila dužnost obavijestiti ga o svojim saznanjima, o mogućim korupcijskim i drugim radnjama koje DORH mora istražiti kod prodaje 25 posto plus 1 dionice Ine te kod otkazivanja ugovora o tajnosti podataka s američkom tvrtkom Trans Global Petroleum. Dakle, do kraja 2002. bilo je dovoljno razloga da se privatizacija zaustavi ili barem odgodi. Također je zanimljivo to što je MOL za Inu bio ponudio 505 milijuna dolara, puno više u odnosu na ono što su nudili austrijski OMV i ruski Rosneft. Sada znamo i zašto baš taj iznos, a tajnu nam je otkrio Zsolt Hernadi. Po njegovim riječima, mi smo uvijek voljeli bombone 505 s crtom. No, nije nam otkrio što je on “cuclao” dok MOL nije postojao, budući da je mađarska kompanija osnovana tek 1. listopada 1991.

Zašto ste sada odlučili progovoriti o tome?

Kada sam kao geološki nadzornik u ožujku 2003. godine došao u Siriju na lokaciju Al Mahr-2 i doznao da se ne smije govoriti o otkriću, da ono nije prijavljeno, u sebi sam se bio zarekao da ću kad-tad potražiti odgovore na ta pitanja. Tome mogu dodati i izreku svog uvaženog kolege i prijatelja Zlatka Hilla, koji je rekao: “Sad mogu iznositi istinu i činjenice i ne možete mi dati otkaz jer sam u mirovini.” Dapače, smatram da svaki građanin ove napaćene i osiromašene države ima pravo znati da je netko, u ovoj nekoć uglednoj kompaniji, kao što je bila Ina-Naftaplin, radio sumnjive i kažnjive poslove. Ne smije se zaboraviti ni da je po Ustavu RH rudno blago, a tu spadaju nafta i plin, u vlasništvu naroda i da narod mora znati što se s njegovim bogatstvom radi.

Za Inu ste radili godinama tražeći naftu i plin u Hrvatskoj i inozemstvu. Kakva je sada situacija s istražnim radovima?

Kao što sam rekao, istraživanje ugljikovodika je vrlo riskantno i skupo, ali je i nagrada velika. Kad otkrijete jedan barel, on vas košta 1 dolar, a vi ga prodate za 100. Gledajući po profitabilnosti ovog posla, situacija s istražnim radovima u Hrvatskoj porazna je. Od stvaranja nove Hrvatske, istraživanje nafte i plina i tzv. obnavljanje rezervi potpuno zamiru. Iz kompanije su izdvojeni nekadašnji OOUR-i Bušenja i Specijalnih rudarskih radova, koji su postali nove tvrtke Crosco i STSI kao kćeri u Ini. Rad na projektima istraživanja bio je vezan za inozemstvo, a danas ni ondje Ina više nema novih ni značajnijih projekata.

Istraživanje nafte i plina potpuno zamire, a donedavno, u 80-ima, svake smo godine bušili u Sektoru istraživanja 250.000-300.000 metara, što je jednako udaljenosti od Zagreba do Splita. Ina je 2009. ukinula Sektor za istraživanje koji je srce svake naftne kompanije, pa ta činjenica govori sama za sebe.Zaposlenici tog sektora najzaslužniji su za otkriće u Siriji, ali i drugdje, a sve je završilo njegovim ukidanjem. Nitko drugi osim mnogih generacija geologa i naftaša koji su radili u dotadašnjem Ina-Naftaplinu, tj. do 1990., nije otkrio nijedan barel ekvivalenta nafte, koji danas “raubamo”, a ne obnavljamo rezerve.

U naftaškim je krugovima pravilo da kompanija vrijedi onoliko koliko ima pridobivih rezervi i koliko ih je sposobna obnavljati. Danas bi u Hrvatskoj trebalo prvo promijeniti tzv. Rudarski zakon u dva zakona kojima bi se rješavao ovaj problem. Jedan bi trebao biti zakon o istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, a drugi zakon o koncesijama za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika. Prijedlog sam osobno dostavio u Ministarstvo gospodarstva i ministru Radimiru Čačiću, no još nisam dobio nikakvu povratnu informaciju.

Jedini bez nacionalne službe

Kakva je situacija s geološkom strukom u Hrvatskoj?

Geološka struka u Hrvatskoj nije “mainstream” djelatnost. Hrvati su jedini narod u Europi koji nema nacionalnu, državnu geološku službu koja bi imala pod kontrolom sve prirodne resurse, pa čak i poveznice prema ljudskim resursima. To znači donošenje zakonskog, financijskog, ali i represivnog okvira, budući da ovdje mnogi kradu prirodne resurse, a geolozi im u tome pomažu svojim kvaziznanstvenim pristupom. Kad je prvi put privatizirana Ina, država je po uzoru na, primjerice, Norvešku trebala istovremeno izdvojiti iz Ine Naftaplin (poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i plina) ili osnovati novo takvo poduzeće. Ne smijemo zaboraviti da je vlasnik teritorija, kopna i mora RH, a vlasnik je i svih podataka dobivenih bilo kojim načinom istraživanja i na kopnu i u podmorju, te svih rezervi koje su tim istraživanjima otkrivene. Naravno, dio tih rezervi, prema ugovorima sa stranim partnerima, pripada njima, ali se dijeli na teritoriju RH, a ne kao plin sa sjevernog Jadrana, gdje je RH svoj dio dobivala i plaćala transport preko Italije i Slovenije. No, to je također priča za provjeru u DORH-u.

Tekstovi su objavljeni u svim medijima, ovo je sažetak tih objava.

picture1

Advertisements

2 comments on “Vlasnici INE su Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš, Ivan Čermak, Slavko Linić i mnogi drugi !

  1. Krscanin
    October 12, 2016

    Moramo upoznati hrvatsku javnost da energija ne mora biti stvarana samo fosilnim gorivima na principu ekspozije, vec se mozemo i moramo okrenuti implozijskom dobijanju energije kao sto je to radio austrijski inovator Viktor Schauberger. https://www.youtube.com/watch?v=ZGFcBlEumQ0

    Like

  2. Zeljko pavelic
    December 13, 2016

    JAKO DOBRO SA SRETNO ISELJENJE I SPASENJE HRVATA OD ZVIJERI KORUPCIJE I ORGANIZIRANOG NEREDA

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Information

This entry was posted on October 11, 2016 by .

Start here

Socrates International Trading

algorithm complexity trading

The Daily Post

The Art and Craft of Blogging

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.

Socrates International Trading

algorithm complexity trading

The Daily Post

The Art and Craft of Blogging

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.

%d bloggers like this: